13. 12. 2012.

Dušan Stojković dobitnik visokog priznanja Akademije Ivo Andrić

Internacionalna Akademija Ivo Andrić uručila 10. decembra, u Udruženju književnika Srbije visoko internacionalno priznanje za životno delo protođakonu Radomiru Rakiću, dugogodišnjem službeniku Srpske patrijaršije i bivšem lektoru na bogoslovskim fakultetima u Beogradu i Foči, i danas na Akademiji za crkvenu umetnosti i konzervaciju.

U obrazloženju stoji da se priznanje uručuje „za knjigu Biblijska enciklopedija u dva toma, koja je sazvučju najznačajnijih enciklopedija i svetskih biblijskih leksikona, sa lingvističkom korelacijom biblijskih imena i toponima sa najznačajnijim svetskim leksikonima, kao i za delatnost na uspostavljanju duhovnog hijatusa na Duhovnom saboru u Rakovici“.

Visoko internacionalno priznanje za životno delo dobili su i Aleksandar Petrov, istoričar i teoretičar književnosti, esejista i romansijer, za Antologiju ruske poezije XVII – XXI veka, kao i za višedecenijsko uređivanje časopisa u SAD Amerikanski Srbobran. Alek Vukadinović, pesnik, esejista i književni kritičar, za višedecenijsko vođenje međunarodnog časopisa UKS Relations i za tumačenje pojava u kulturi i umetnosti na III programu Radio Beograda i tumačenje kreativnog pisanja. Istom nagradom je posthumno odlikovan Predrag R. Dragić Kijuk za svoj sveukupni književno-filosofski opus, dok je Katarina Kostić primila nagradu za pesničko, prozaističko i istoriografsko svedočenje o duhovnih vitalnosti srpskog stvaralaštva.

Priznanje Akademije Ivo Andrić – Zlatko Krasni za prevodilaštvo dobili su Ksenija i Ivan Gađanski, posebno za prevod grčkih pesnika, od kojih je izdvojen prevod Pesama Konstantina Kavafija.


Visoko priznanje Akademije Ivo Andrić za knjige dobili su: Milan Ranković za dela iz estetike i Dušan Stojković za knjige i antologije u kojima psihološki istražuje i analizira pojam tanatosa u delima velikog broja autora u svetskoj književnosti, dok je nagradu za knjigu o Beogradu dobio Miodrag D. Ignjatović.


Dalja priznanja za knjigu dobili su LJiljana Nikolić, Bajo DŽaković, Zoran Mačeta i Milenko Popić, dok su gramate zahvalnosti dobili Pavlo Brajović Jakoja za osnivanje i vođenje društva Morača Rozafa u Albaniji i za izuzetne zasluge u oživljavanju srpske kulture i srpskog jezika u Skadru, kao i Mirjana Bulatović, za svesrdan rad u kulturi i doprinos uređenju časopisa Eparhije kanadske Istočnik.


Deseti decembar je važan dan u srpskoj književnosti – dan kada je Ivo Andrić primio Nobelovu nagradu za književnost, čime se malo naroda na ovim prostorima (osim Grka - Kazancakis) može dičiti. To je, kako je kazao književnik Miljurko Vukadinović, „najknjiževniji dan“ u nas.


Nagrade je obrazlagao predsednik žirija pesnik Predrag Bogdanović Ci, dok ih je uručio predsednik Akademije Ivo Andrić poznati prevodilac s nemačkog i začetnik novog srpskog romana, povrh svega, kulturni delatelj Radomir Smiljanić.

izvor: http://www.spc.rs/sr
povezano: Dušan Stojković

12. 12. 2012.

Đorđe Nikolić - zbirka pesama "Vi niste od ovoga sveta"



Srpska književna zadruga ove godine objavila je zbirku pesama " Vi niste sa ovoga sveta " pesnika Đorđa Nikolića.

***
"Najugledniji emigrantski srpski pesnik, Nikolić je od ranije pesnik sinteze, u novoj knjizi više nego pre. U prethodnim delima njegov pesnički sistem zasnivao se na formi i tematici. U novom lirskom projektu, sinteza je u pesničkom identitetu koji je ostvaren u nekoliko krugova ili nivoa: lični, zavičajni, nacionalni, hrišćanski. Nikolićeva lirika počinje od rodoslova i porodičnog predanja, prelazi u ustaničku i svetosavsku tematiku koja ima opštepravoslavne dimenzije, a kao središte pesništva i života uzima sudbinu egzila kao metafizičkog odredišta sudbine. Egzil je i porodični i nacionalni kosmos. U njemu se zbiva drama pojedinca i porodice, tragika dostojna poezije i njenih najdubljih osećanja.

Životni put pesnika Đorđa Nikolića, ističe profesor Miroslav Egerić, kao da preslikava klasičan izbor i put naših odvažnih predaka, koji su tokom 19. i 20. veka odlazili u Ameriku, kao što su pre njih njihovi preci, iz Hercegovine i Crne Gore, dolazili u Šumadiju i krčili šume, dižući na novom prostoru kuće i zasnivajući svoj novi život. Đorđe Nikolić, koji živi u mnogoljudnom Čikagu, odvažio se i sam po ugledu na pretke, danas objavljuje knjigu za knjigom poezije, sabirajući plodove onog što je na vreme iskustvom i rukom zasejano. Knjiga „Vi niste od ovog sveta”, naglašava Egerić, pokušaj je obnove srpske rodoljubive i religiozne lirike. Ona osnažuje iskrenost i duhovnost koju ovaj pesnik smatra, ne samo stepenom razvoja naše literature, nego i obnove njenih ponešto zaboravljenih, a ranije vitalnih tokova."

****
"Kod Đorđa Nikolića, u njegovoj tihoj lirici, primećuje Želidrag Nikčević, pesma je molitva koja se uzdiže prema nebu, tražeći i dajući utočište. Nikolićevo pesničko delo je u izvesnom smislu potraga za svetlošću, a istovremeno i potraga za prvobitnim jezikom – „onim koji je prethodio gramatici”. Kod njega pesništvo ima pozitivnu, ne samo smernu, pokajničku, nego i nacionalnu, sabornu, iskupiteljsku ulogu.

Lirski identitet Đorđa Nikolića, kaže Dragan Lakićević, ima nekoliko nivoa: lični, porodični, zavičajni, nacionalni, religiozni. Sintezi tih slojeva težila je njegova poezija još od ranih knjiga – pesama i poema, od ogledanja u haikuu i desetercu – do soneta i do forme narativne poeme i do obrasca crkvenog pesništva koje podseća na molitve, službe, kanone...

Registar obeležja ove poezije jeste i niz znamenja: slike, portreti, prizori – zavičaj koji je rodio pesnika i njegovu senzibilnost. Taj zavičaj je u Nikolićevoj poeziji više duhovnost i istorija, nego pejzaž i geografija. Zavičaj je Šumadija, zemlja Srbija, a Srbiju i Šumadiju čine preci i predanje, hramovi i vera, opšta i pojedinačna sudbina. Te elemente uzima u svoje pesničke slike i simbole Đorđe Nikolić. On ih određuje po imenima, datumima, geografskim podacima, ali ih ne izdvaja iz univerzalne šumadijske i srpske egzistencije – satkane od zaveta i stradanja, i vere koja sve to obuhvata. U veri je ceo čovekov put i smisao, pre svega ljubav koja intonira ukupni lirski rodoslov Đorđa Nikolića."

Crni 

Majka me u crnini rodi,
U crnini povi
I u crnini zadoji.

U žalosti za Miodragom,
Crnim,
Starijim bratom moga oca,
Svojim deverom,
Koga je bratom zvala.

Govorili su o Crnom:
Ni gorostasnijeg,
Ni čestitijeg,
Ni hrabrijeg,
Ni odanijeg,
Ni postojanijeg
Kraljevskog gardiste
Sa Oplenca.

I stamen,
I neustrašiv,
I pravdoljubiv,
I sažaljiv,
I milosrdan,

I Bogobojažljiv,
I Bogoljubiv.

Bio je najoraškiji među Orašanima,
Kako nas zovu u Šumadiji,
Po poreklu naših predaka Pejovića
Iz sela Oraha u Crnoj Gori,
Odakle nas dovede
Čukundeda moga oca,
Nikola,
Početkom devetnaeste stotine,
Pa mu njegov sin,
A moj čukunded Andreja,
Zablagodari
Svetonikoljskim,
Mirlikijskim zavetom,
I prezimenom Nikolić.

U ratu vojeva
Za Krst Časni
I Otačastvo.

U nemačkom
Zarobljeništvu
Dočeka oslobođenje.

Zarobljenici
Ponadano pevaju
O slobodi.
U Otadžbini,
Namešteni pobednici
Nastaviše svoj rat
Protiv svojih.

Zarobljenike, koji preživeše
I vratiše se kući,
Čekale su Udbine crne trojke
Crnih noći
I crnih dana,
Crnih zora
I crnih svitanja.

Pobeđen je i kamen
Na koji pobednici
Nisu kročili.

Naša sloboda je bila
Zatočenija
Od svih sloboda
U istoriji slobodnih.

Nova pravda imala je
Četvore oči;
Uhodljive,
Mnogoumnožive.

Uši mikrofona
Hvatale su i zuj stenice.
U svakom džepu po jedno uho,
Naročito u onim naprsnim džepovima
Uniformi,
Sa zakopčanim preklopom.

Više ušiju nego džepova.

Da ničija ni senka
Ne promakne.

I senka se čuje.

Razglasna stanica
Dezinformacija.

Blatiti,
Blatiti,
Blatiti.

Sve dok mu se kosti
S glinom ne speku.

Novo doba,
Nove sudije,
Nova sudanija
Bez zakletve,
Nove presude
Bez optužbi,
Bez časnog suda i svedoka.

Preki sudovi su postali
Vrhovni.
Preki je značilo –
Brzo i jednostavno.
Bez sudskog procesa.

Samo je Đeneralu montirano
Petonedeljno suđenje,
A znalo se još pre hapšenja,
Ako ga neko bude izdao,
Kakva će presuda biti.

U jednoj
Nepostojećoj presudi
Prekog suda,
Ispisaše ime
Crnog
Iz stupca živih
I uneše u stubac mrtvih,
Na svojim bezbrojnim
Crnim spiskovima.

Na njima smo,
Onakvi kakvi smo odvajkada bili
I kakvi jesmo,
Uvek bili brojniji.

Izbegnuti su
Goli otoci,
Zabele,
Mitrovice,
Opštinske apsane,
Crne jame…

Geografija zatočeništva
Zamenjena je geografijom smrti
I proširena na svaku stopu
Oslobođene,
Pa utamničene Srbije.

Smrt rešava sve probleme;
Nema čoveka, nema problema,
Govorio je maršalov idejni otac,
Surovi Gruzin,
Tvorac neprebrojnih
Sovjetskih Arhipelaga Gulaga,
Tamničar ruskog naroda,
Ruskog duha i vere.

Premnogo vas je ostalo u životu,
Ali još imamo vremena
Da tu grešku ispravimo,
Govorio je surovi užički komesar,
Načelnik Ozne,
Nenadmašni sejač smrti,
Žetelac nevinih srpskih glava.

Ostvarile su se proročanske reči
Zatočenog pesnika
Svetislava Stefanovića:
Niko od nas ne zna
Kako će završiti,
Kojima je svom utamnitelju,
Užičkom odrodu,
Mirno odgovorio na pretnju
…kako će gadno proći…
Streljan je Stefanović,
Ali je ostala njegova reč Pravde,
A Pravda i dalje čeka.

I sam sin svih naroda govorio je da
Srbija nema čemu da se nada,
Za nju neće biti milosti,
A kasnije predlagao
Da se dignu ruke od masovnog
Ubijanja u zemlji Srbinovoj,
Jer, niko se više ne boji smrtne kazne.

(DŽelatu se ime ne pominje.
DŽelatu je ime u zanatu.)

Svako mesto u Srbiji imalo je
Svoje crne trojke.

U Otadžbini, porobljenoj oslobođenjem,
Nije bilo slobode ni sigurnosti za Crnog.

Na pragu i ognjištu,
Ni u rođenoj kući,
Za njega nije bilo mesta.

Po povratku iz logora,
Rekao je jednom svom Orašaninu,
Otpadniku od bogočestivog roda i imena
I krsne slave Svetog Arhangela Mihaila:

Da sam znao kako ćete
Zverski da se ponašate prema narodu
I da radite ovo ššo radite,
Nikada se iz zarobljenitva
Ne bih kući vratio.

Uskoro zatim,
U sokaku Oraških u rodnom mu Jelencu,
Jedne tamne noći,
Tamnih poratnih godina,
Tamne, zatočene, slobode,
Dočekale su Crnog
Motke, tojage i metalna štangla,
Drugova nove vlasti,
Klasnih neprijatelja,
NJegovih komšija,
Koji ga, pred dvorišnom kapijom -
Ostaviše za mrtvog.

Zemlji blizu, zemlji se ne dade.

Crni se nije dao smrti.

Na njega nije smela jedna trojka;

Ali sačekale su ga dve:

Dvojica Nikolića,
Prokletog krštenog imena,
Pred Bogom jedine naznačice,
Sramni potomci časnih Orašana,
Krvnih srodnika Crnog,
Srodnijih s Partijom
Nego s bratom –
Čuvala su stražu.

Četvorica tukla.

I četvorici se Crni,
Goloruk,
Odupre i prežive.

Smrt samo jednom dolazi.
Jedanput će zasigurno doći.

Smrt u rukama smrtonosaca,
Najupornije čeka
I nikad ne zakasni.

Partija je imala strpljenja
I kadrova.

Komesari i trojke
Brinuli su o tome
Da u besklasnom društvu
Partijsku pravdu
Dobiju svi po partijskoj pravdi.

Partija te tuži,
Partija ti sudi.

Dvadeset drugog novembra
Četrdeset osme,
Udesiše komesari,
Ovoga puta uspešno,
Da usred bela dana
Na jednoj sivoj beogradskoj ulici,
Udari kamion u drvo.

Ostao je samo crn trag
Guma izrađenih negde pod Uralom.

Drvo,
Kao preko nišana,
Pade na svoju metu.

Na Crnog.

Onaj od poverenja,
Koji dovede Crnog
Do kobnog stabla drvoreda,
Osta na licu mesta – nepovređen.

Na brzinu ga
Ukloniše s mesta nesreće.

Ko je kriv što se Crnom
Ne dade da preživi.

Sam je kriv.

Što je se vraćao kući iz zarobljeništva,
Kad nije morao.

Hteo je u oslobođenu Otadžbinu,
A mogao je, poput mnogih Srba,
Nemačkih zarobljenika – u Ameriku;
…kod ujaka.

I Voždova je pala pod drvetom.

Mrtvog ga odneše sa trotoara
Poprskanog
Golgotskim kapima.

Pao je dub,
Pao je Crni.

Pao je
Radovanjski –
Na veru.

Kad ga nije odneo rat,
Odneće ga kamion,
Sa zastavom Oslobodilaca,
U večitu slobodu.

Zavijori još jedan
Crn barjak
Na Oplencu,
Usudnim ukrasom –
Crnim u crno
Ucrnokrašene Srbije.

Kao i crnim maramama
Srpkinja
Majki, kćeri,
Snaha i sestara.

Starica,
Što još ni onu crninu,
Iz Balkanskih
I Prvog rata,
Nisu skinule.

Za onima tek zamomčenim,
Tek stasalim za ženidbu,
Neregrutovanim,
Školarcima
I seljacima,
Čiji je prvi izlazak iz sela
Bio poslednji,
Poslatim da kao
Đurđevdanski jaganjci
Budu poklani
Na pitomim sremskim poljima.

U Srba je crno pesma,
Plač uspavanka,
Kuknjava napevanje,
Zapomaganje arija.

Kad srce puca –
Rastavljanje od života.

Gospod ni kukavicu nije
U crno odenuo,
A ona vazda crno peva
I veselija je od svake Srpkinje.

I prvo rođenje
U našoj familiji,
Posle smrti Crnog,
Beše radosno –

U crnini.

Baba Nevena,
Do sudnjeg dana ojađena,
Do veka u žalosti i crnini,
U molitvi Bogorodici Utešiteljki,
Majci Prevečnog Mladenca,
Crna i kukavna,
Crno zabrađena,
Na crninu osuđena,
I promeni svetom;
U crninu okovanoj,
Crnini za veka predanoj,
Tek joj smrt crninu raskova
I u crninu snova
U mrtveno crno-odenu.

I Crnom,
Svom prvencu,
U crnom ode
Iz crnog života,
Crna srca,
A ničije srce ne pocrni
I ne prepukne
Kao majčino,

Kad je meni bila osamnaesta.

Na Svetog Antonija Velikog,
 3O. 1. 2O11.



Kosovo na sudu

Kada je ono crnorizac Čarnojević
Digao onaj narod,
Nameren da ga sačuva,
Da je mogao i ovo Polje

Ovaj Srbozem,
Ovaj Savozem,
Ovaj rodozem,
Ovaj zrnozem,
Ovaj krvozem,
Ovaj kostozem,
Ovaj krstozem,
Ovaj nebozem,
Ovaj Bogozem,

Na one ruke podignute nebu,
Da raširi kao Plaštanicu
Ili pred onu Golgotu, kao Časni Krst,
Ili na rame, kao Svete mošti,
Ili na grudi, kao Svetu ikonu,
Ili na dlan, kao Sveti Hram,
Ili pod mišku, kao Svetu Knjigu,
Ili u ruku, kao Sveti putir,
Ili na čelo, kao Sveto miro,
Ili na koplje, kao Krstaš barjak.

I da ga ponese sa sobom
Tamo gde se sa zemlje
Ništa ne nosi –

Na Strašni sud.

Da na nebeskom Prestolu,
Neporočnom presudom,
Presudi

Pravedni Sudija.

O Vaskrsu,
15. 4. 2001.


Đorđe Nikolić  je rođen u selu Rabrovcu pokraj Oplenca. Početkom sedamdesetih godina je napustio Srbiju kao politički emigrant i nastanio se u Americi.
Posle sticanja magisterijuma, završio je doktorske studije slavistike na Nortvestern univerzitetu (Northwerstern University) i nastavio da radi na doktorskoj disertaciji o srpskoj emigrantskoj poeziji.

Prvi književni rad, Nikoliću kao gimnazijalcu, objavljen je u beogradskom listu Susret 1966. godine.
Knjige:
Nikolić je objavio ove knjiga pesama, od kojih prve četiri u egzilu:
There Slavic Poets (Tri slovenska pesnika), bibliofilsko izdanje na engleskom jeziku, sa izgnanim
ruskim nobelovcem Josifom Brodskim i poljskim izgnanikom Timoteušem Karpovičem, Čikago,
1975.
Po starim reljefima, bibliofilsko izdanje izdavačke kuće Garamond! Dragana R. Aćimovića,
emigrantskog izdavača Miloša Crnjanskog, Johanesburg, Južna Afrika, 1975.
Grmovi, trave, bibliofilsko izdanje, Čikago, 1978.
Keu to Dreams According (Ključar po Đorđu), na engleskom jeziku u prevodu Čarlsa Simića, bibliofilsko izdanje, E1renor Books, Čikago, 1978.
Srpska glava, Srpska književna zadruga, Beograd, 2000.
Nebeski vrt, Prosveta, Beograd, 2001.
Dopis, Srpska književna zadruga, Beograd, 2001.
U potrazi za Euridikom, Matica srpska, Novi Sad, 2003.
Vi niste od ovoga sveta, Srpska književna zadruga, Beograd, 2012.

Izvori : Pesma je molitva
           http://www.srpskaknjizevnazadruga.com

Povezano : Đorđe Nikolić

8. 12. 2012.

Miloš Janković


Savet književnog festivala "Šumadijkse metafore" doneo je odluku da se Povelja "Karađorđe" za 2012. dodeli pesniku Milošu Jankoviću. Na nedavno održanoj manifestaciji "25 godina  Šumadijskih metafora" povelja Karađorđe svečano je dodeljena i pesniku Zoranu M. Mandiću koji je odlukom Saveta nosilac povelje za prošlu godinu.


SAOPŠTENJE PREDSEDNIKA ŽIRIJA


 ''Šumadijske metafore'' u Mladenovcu dodeljuju po deveti put POVELJU ''KARAĐORĐE'' za životno delo nadahnuto duhovnim i slobodarskim tradicijama srpskoga naroda.

Žiri u sastavu: Dušan Čolović, Radoslav Vojvodić, Nikola Cincar Poposki, Miroslav Lukić i Dušan Stojković, većinom glasova doneo je odluku da se povelja ''Karađorđe'' za 2012. godinu dodeli književniku MILOŠU JANKOVIĆU.

U Milošu Jankoviću srpska poezija ima pravog, autentičnog pesnika koji piše samo kada mora i kada ima o nečemu novom, i starom u novom ruhu, da nam prozbori. NJegove pesme, uglavnom rimovane, izuzetno širokog, neomeđenog, tematskog raspona pesme su na sav glas. Pred nama je pesnički roman u nastajanju. Pesnik je, predano, tiho, polako, sveobuhvatno ispevao naš, srpski – i istorijski i duhovni – epos. Našu, ovovekovnu, svevekovnu, SRBIJADU. U Jankovićevim stihovima telom se istorija piše. Pokazuje se kako se i smrću živi. On je dobar i značajan pesnik srpske lirike. NJegova poezija je muška, srčana poezija. Šiknula iz tmine srca. Jednako i odbolovana i odbilovana.

Predsednik žirija

Dušan Čolović






Miloš Janković - poezija

JEDINA ŽELJA



Da sam ajkula, fotelja, krastavac,

kaca za kupus, da sam marsovac,

da sam trolejbus, ekser, patofna,

da sam kobasica, ukusna krofna.



Što nisam kačket, poluga zlata,

kliker, točak, upaljač, pertla,

na ludnici prozor ili vrata,

ram za sliku, od pruća metla.



Da sam se rodio kao jelen,

kao gušter – dugačak i zelen,

ili da sam lav, čak i od papira,

asteroid što luta tamom svemira.



Da sam kocka leda u čaši,

naviljak sena, dečija igračka,

strela što nikad cilj ne promaši,

eh, da sam mačka, tačka, značka...



Da sam bilo šta – sem ovo,

nešto što ima svrhu i smisao,

žalio bih, znam, što nisam slovo,

jer ja živim samo da bih pisao.



GOST U LUDAČKOJ KOŠULJI



Svet se trajno preokrenuo naglavačke.

Sve ubrzano prelazi u svoju suprotnost.

Nose se iste košulje, nalik na ludačke,

pa ja, u takvom svetu, sebi postajem gost.



Potiru se razlike, negiraju nijanse.

Briše se linija što nebitno odvaja.

Krše se pravila i menjaju uzanse.

Moguće se s nemogućim u ništa spaja.



Laž je postala sveopšta istina.

Živi se trude da pređu u mrtve.

Od svih zvukova najjači je tišina.

DŽelati se poštuju koliko i žrtve.



Sve je na prodaju, a sve se i kupuje.

Ne postoji donja granica niskosti.

Niko nikog ne vidi, niti išta čuje.

Sve manje ima u ljudima ljudskosti.



Običaji služe za sprdnju i podsmeh.

Prijateljstva sebe interesom mere.

Ništa nije nečasno, ukinut je greh,

a sujeverje postalo tumač prave vere.



Svaka se posebnost prezirom kažnjava,

glupost je najčešća školska sprema,

i jedino mržnja ni u kome ne jenjava,

u dobu koje vremena za dušu nema.



Sasvim je svejedno – tuga ili radost.

Sve je isto. Na sve je stavljena tačka.

U svom životu sam sebi postao gost.

Na meni košulja. Ona ista. Ludačka.



MODNI TRENDOVI



Kaže mi jedan,

u skupom odelu,

šivenom po briselskoj modi,

da svaki moj stih,

pisan o pepelu,

nikuda Srbiju,

ni mene,

ne vodi.



Veli mi, takođe,

taj – isti,

dok oblači mantil

londonskog dezena,

da i meni i Srbiji

jedino koristi

stih koji veliča

nužnost promena.



Još reče,

na kraju,

stavljajući šešir

vašingtonskog kroja,

da o Srbiji i meni

oni sve znaju,

iz urne pepela

Kosovskog boja.



Ne stigoh da kažem

tom rečitom izrodu,

jer on – maneken,

u mrak umače,

da i Srbija i ja

pratimo modu:

pepelom punimo

moskovske kaljače.


povezano: Zoran.M. Mandić
                Promocija - 25. Šumadijske metafore


1. 12. 2012.

Prostori i figure - poezija Ognjena Petrovića

U izdanju Službenog glasnika (Beograd, 2012), u novo-pokrenutoj ediciji Glasovi, urednik Goran Petrović, objavljena je knjiga Prostori i figure – izbor iz nove srpske poezije. Knjigu je priredio Vladimir Stojnić.
Centralni deo izbora sačinjavaju poetski ciklusi Bojana Vasića, Ane Seferović, Marka Stojkića, Siniše Tucića, Gorana Korunovića, Uroša Kotlajića, Jasmine Topić, Jelice Kiso, Ognjena Petrovića, Petra Matovića, Maje Solar, Dragana Radovančevića, Bojana Savića Ostojića, Danice Pavlović, Nikole Živanovića, Tamare Šuškić, Vladimira Tabaševića i Marjana Čakarevića..





Pesme Ognjena Petrovića  zastupljene u knjizi Prostori i figure.


Ulazak

Sa XII sprata grad možda liči
na usijani ravni disk:
nedostaju mi sveža poređenja,
vazduha pre svega,
mogu da osetim kako me duvanski
dim udara u lice.

So nagriza rešetke na prozorima,
iza se mrve tamni obrisi zgrada
i zaista postaje sve teže,

delikatnije,

to savijanje listova stvarnosti
u kocku.

Kada zažmurim:
oporeknuti svet raspolućuje se u meni,
tinja, mrlje slova postaju opnokrilci,
mile preko moje ruke.

Više ne želim da se penjem
do XII sprata,
bliže plamenu nikada neću prići.
Nedostaju mi sveža poređenja,
boce sa kiseonikom.

Umesto pesme, da, žarom cigarete
po golom vazduhu napisaću:
gledajte, gledajte kako na grad pada

gigantska giljotina zime.





Kroz odsanjani pejzaž

Živim u modernoj pećini
opremljenoj sofisticiranom tehnologijom,
ogledalom na plafonu,

spravama za introspekciju,

ne pišem pesme,
sričem ih u diktafon,
plivajući kroz odsanjani pejzaž,

da, ponekad su to kartonske kulise –
sa čijih komfornih balkona
sakate nimfe

skaču pravo u naručja
obećanih lirskih uzbuđenja,
a mužjaci spavaju,
kartaju se,
planiraju masovni zločin,

plivam još dublje,
pravo do gareži piktograma
u kojima  prepoznajem svoje maske,
neko me uporno doziva

kada se osvrnem
samo aromatizovani vazduh
liže glatke zidove.

Ponekad je to šuma
ispunjena entuzijastičkim žamorom urođenika,

tu obilazim oborena stabla
već potresen
zbog sopstvene suvišnosti
u šumi, samodovoljna koja postoji
i bez moje čizme
i dahtanja.

Živim u modernoj pećini
opremljenoj sofisticiranom tehnologijom,
telefon uporno zvoni,
veje sneg po TV ekranu,

u diktafon sričem suvi kašalj,

zaglušuju me urođenički bubnjevi,
piktogrami oživljavaju po zidovima i bez muzike

plešu li plešu.





Mogao sam obući Euklidovu togu

Nisam zaslužio milost,

bio sam živ,
tih & fokusiran, zanet skicama
koje umnožavam
bez neminovne potrebe,
nimalo bliži sebi, nimalo bliži domu.

Šlagere iz prošlog veka slušam,
odsvirane na daviteljskoj žici,
uz liker od rabarbare,
u kišnom gradu
koji je gušila tromesečna žega,

ništa o tome nije pisalo u enciklopediji,
bila je stara,
slova su otpadala i mirisala
na razređivač, na lak za nokte,

buka vozova kotrlja se kroz pustinju,
nikada nisam video jedan,

mogao sam obući Euklidovu togu,
biti tumač runskih znakova,
pukovnik SS-a: milosti nije bilo.




Kućni duhovi nisu želeli da se smire

Bilo je dana kada sam o gubitku
mislio isključivo u brojkama: jedan tanjir greškom
iznet na sto, neparnost košulja u ormarima.
Jedan par cipela, u hodniku, kraj vrata.
Još uvek one leže tamo.

Pošta se gomilala uporno, dugo:
računi, pozivnice za sahrane & venčanja,
ispisane lepim i nervoznim rukopisom,
službeni glasnik koji nisam stigao da odjavim.

Šuštala je statika iz polovnog tranzistora,
parket je pucketao,
kućni duhovi nisu želeli da se smire,
zagledan u krpe neba –
grof Bolkonski umirao je dugo,
kakva lepa smrt, ponavljao sam,
osećajući kako nas je odjednom dvoje manje.

U pauzama slovo je padalo na slovo, list na list.
Ni traga predvidivom ishodu u albumima,
lica po pravilu široka,
nepovratno zaražena srećom,
nikakve senke da pokrije zakrvavljeno
oko punine. Pre zime, trebalo je pospremiti nered,
obračunati isuviše nametljiv ostatak.
U sobi u kojoj je baš sve bilo kako pamtim:
prašnjavo, hladno, posno.

Čitav dan uklanjao sam najlon sa nameštaja,
drugi potrošio prazneći police sa knjigama, pločama,
ne tako retkim. Odeću sam pakovao dugo,
pobožno pazeći na svaki prevoj, svaki neposlušni šav.

Pre zime, dugo sam vozio van grada,
(bitka se između sklopljenih korica
vodila još uvek istim tempom),
misleći kako je zaista previše svetovnog u nama:
i tamo, na deponiji, ostavio sam sve, tovar,
teret, lišen prekornog pogleda, tvog, ma čijeg, sam.
Ni na šta veliko spreman.
Ponajmanje na uzaludnost nesvodivog računa, podvučenu crtu,
nulu, taj čaroban broj.





Pred nastupajuću noćnu tišinu

Zatvaram vrata,

okrećem ključ u bravi,
povlačim rezu preko vrata,
proveravam prozore,
preko –
povlačim zavesu, ulazim u sve sobe,
zagledam ispod kreveta, u ormare,

u gluvo doba ruše se montažne kulise,
pravougaonik crkve,
kvadrat banke,
piramida supermaketa,
golom ledinom voda valja najlonske kese,
plastiku,
sitan šljunak, farbu
spira, uglačane skelete pasa,

u ispražnjenom kvartu
vene sveže zasađena bodljikava žica,

predugo sam nosio žilete u grlu,

napustiću ovaj toponim iz pakla,
otići na ostrvo Spektakl,
da slušam kako se talasi tuku,

sakupljam školjke iz dubina,

i mislim na buduća mrtva slova budućih
racionalističkih utemeljenja.





Na plaži, sa Sokratom

Gušterski dodir kože,
miris osveživača uvek tako agresivan,
neracionalno jak.

U sobi za trošenje slobode.
Dok zauzet svet kulja sa plaže, oprez:
među kamenim blokovima
ugnezdile se zmije. Pesak & voda,

dok sve to pokriva trava
i koščata šaka nekog budućeg
zaljubljenika u arhaično pronalazi
tvoj steg.

Tamno su obojeni zidovi sobe,
taman je i napitak
koji stežem u čaši sa ledom:
Sokrat nije napisao ništa, reči su samo zvuk
ispaljen u vazduh, a rukopisi gore.
Iza rešetke prozora
nijedne rđom okovane balustrade
da na njoj odmorim pogled.

Kasnije mi liftboj drži predavanje
o geomorfologiji lokalnih stena, nabraja
znamenita mesta, sva znamenita mesta.
Kaže da je ovde rođen
i da će po svoj prilici, ovde i umreti.





Moja soba liči na uviđajni poligon

Moja soba liči na uviđajni poligon:
samo trobojna signalna traka
& službeni kerber da ograničava pristup
nedostaju, sve ostalo je tu.

I udubljenje u krevetu –
sa ocrtanom konturom tela,
i miris utekao iz deponovanog sarkofaga,
ispreturani predmeti
u čijem se fosfornom svetlucanju
razrađuje sinopsis
za kriminalistički film.

Uspeh je vezati se za ukočenu sliku –
izvan koje sve postoji samo pod velikim
znakom pitanja,
u nekoj vrsti obamrle zamišljenosti,

pomišljam dok se uvlačim u svoju sobu,
oprezno, na prstima,
još uvek u potrazi za izmaklim petljama detalja,
otiscima ostavljenim na stolu, kristalnoj čaši,
krevetu, na kojem ću,
bez svesti o sebi, ravnodušno sačekati

podnevnog anđela,
svog nasmejanog ubicu.





Ništa se tu nije moglo uraditi

Recimo da je svega više bez čega se može nastaviti:
tvoja najlonska čarapa pucketa i rasprostire
elektricitet kao stari filozofi svoje misli.
Kada je odložiš ona ne pripada više tebi, već prostoru,
sobi, kao i mi sami.

Zvono tri puta udari žestoko,
policijska sirena zavija tako glasno, uskoro će sumrak
i valja biti posebno oprezan da se ne zatekneš
na uličnom poligonu,
u pokretnom pozorištu senki gde zavesa svaki čas pada,
a glumci izmoždeno stoje a da nisu izgovorili ni jednu reč.

Sve se manje ima šta za žrtvovati: pod oltarom mirno
spava zmija,
i tu se baš ništa ne može uraditi, baš kao sa ovom pesmom:

recimo da sam hteo da bude o tebi,
kako se uvlačiš pod pokrivač iznad kojeg štrče samo pramenovi
i oči, nešto što te odaje,
ali sirena zavija isuviše glasno, možeš samo da zavidiš
onima kojima je oduzet i sluh i vid,
i kojima je odavno jasno da se u mraku konture jasnije naziru,
a reči stiču tvrdoću,
kondezuju se u nešto čvrsto, opipljivo,
postaju stvar, predmet, artefakt, tek kada se izgovore
u tišini potopljenog broda, u tišini katedrale.




Pesma napisana u retkim trenucima izrazito dobrog raspoloženja ili kako ja zamišljam budućeg sebe

Nije više bilo
krstarica na putevima,
ni puteva više nije bilo,
izraslo šiblje
spliće se oko ispražnjenih tankova
pumpe na prilaznom E-75,
unutra miriše na starački znoj i petrolej,

jedna lampa gori u pomoćnoj sobi,
ispod paukove mreže
bezubi starac pretura po praznim ladicama,
stvrdnute mrve hleba
nalazi na umašćenom podu,
metalnoj kutiji za sitniš,

kroz razbijeno okno
starac vidi delić poznate pustinje,
delić neba
i seća se kada je brojao
koliko mlaznjaka preleti severoistočno
i jugozapadno, ali više nije siguran

je li zaista bilo tako
ili je u pitanju samo strašan san,
koji ga, evo, drži,
čak i sada,
kada je, čini mu se, u potpunosti budan.

Promocija - 25. Šumadijske metafore



U petak 30. novembra održana je promocija 25. jubilarnih Šumadisjkih metafora.



Foto : Mioljub Uzelac- Mladenovčani
Video prilog : RTV Mladenovac