21. 6. 2012.

Aleksa Novičić






Aleksa Novičić (1992) je  pisac iz Mladenovca. Autor je više pesama i kratkih priča. Njegodi radovi objavljeni su u zborniku "Šumadijske metafore". Prozu i poeziju objavljuje na blogovima i internet portalima .



Kafenisanje

Gađao sam je pikslom
Vratila mi je saksijom
Srećom promašili smo
Osećao sam kraj jače
Od rovca u glavi
I dok sam izlazio iz stana
Pitao sam se
S kim ću sad da pijem kafu?




Svakodnevni zapleti


Baš to..

Debeli I mršavi lik stajali su ispred kioska brze hrane. Debeli je naručio gurmansku pljeskavicu, mršavi tost.
-         Ja volim sise. – reče mršavi lik debelom.
-         I ja isto.
-         Znaš, ja volim da se sigram sa sisama moje ribe. Ona gleda neke spotove na jutubu, a ja joj gledam sise, pa ih pomirišem, pa udarim jednu, pa gledam šta radi druga, pa sve tako a ona bleji, gleda spotove, cita neku knjigu… napravio je filmsku pauzu, I sa ozbiljnim izrazom lica rekao: “Da sam ja riba, stalno bih se igrao sa svojim sisama pred ogledalom.”
-         Koje bre tvoje ribe?!
-         Pa kad je budem imao, ono kao.
-         Aha.
-         Ja se ponekad igram sa svojim sisama.- dodao je debeli.
-         Sise su fascinantna stvar, znaš da kad gledaš u sise 10 minuta dnevno to ti produži život za minut.
-         Znam, gled‘o sam I ja na diskaveriju.
-         Jebe kevu.
Prodavačica je okretala ko zna koju pljeskavicu u toj smeni. Već godinama radi noćnu I sluša pijane klince I matorce, manijake I klinke obučene kao kurve, dok čekaju pljeskavice. Pored ta dva tipa, stajao je jos jedan u odelu, gledao je cenovnik, neodlučan sta će da naruči. Prišao mu je jedan isto u odelu.
-         Dobro veče prijatelju.
-         Dobro veče, kako ste?
-         Evo, može bolje.
-         Eh, nažalost uvek može bolje.
-         Sta ćete da naručite? – pita ih prodavačica.
-         Pljeskavicu. – odgovoriše u glas.
-         Jebale vas vise pljeskavice. – promumljala je prodavačica sebi u bradu dok je bacala mleveno meso na roštilj.
Jednolično pistanje semafora I cvrčanje mesa na žaru je ubijalo tišinu. Dotrčava do kioska pijani čovek srednjih godina, radnička klasa, prilazi klincima, I uzbudjeno kaže:
-         Dečaci! ( uzima vazduh I hvata debelog za rame ) Dečaci, kola mi se ugasila, u pičku materinu, jel možete da pogurate, častiću vas pljuge!
-         ’Ajmo žgoljavi! – euforično je uzviknuo debeli.
-         Snajka čuvaj mi tost, eve ti pare, sa‘ ću dodjem!
Prijatelji su uzeli samo luk od priloga, seli u kola, jedan je odvezao drugog kući, pa otišao svojoj.
-         ’Ajmo dečaci gurajte jače!
-         Jeb‘o sam te usta debela za ovo. Jebale nas pljuge! – šaputao je mršavi, sa rukama na gepeku crvenog stojadina.
-         Puši kurac, pomažemo čoveku.- izdisao je debeli.
-         Misli na sise to će da pomogne.
-         Decaci, jel možete?!
Gurali su skoro celih dva kilometra I već su izašli na periferiju grada. Stojadin kašlje, kija I pali! Kola kreću.
-         ’Fala decaci! – pijano je uzviknuo covek.
-         A pljuge? – razdrao se debeli.
Pijani je provukao ruku kroz prozor I pokazao im prst. Srednji prst.
-         Kita! – reče mršavi.
-         Vidim I ja da je kita. ’ajmo nazad.
Vratili su se do grada, pokupili hranu I krenuli svako svojoj kući.




***


Jedan od dva prijatelja stigao je kući, pljeskavicu je pojeo još u kolima. Legao je pored žene u krevet. Ona je već spavala sa blagim i zadovoljnim smeskom na licu. Sigurno je bila umorna kad je legla ovako rano. – pomislio je čovek. Na pamet mu je pao jedan od radnika iz njegove firme. Razmišljao je da li da mu da povišicu. Onda se setio da mu nije dao platu više od godinu dana.
Njegov prijatelj stigao je kući, legao u krevet pored svoje žene, pokušao da zaspi. Nije mu išlo.
-         Ženo, ženo… - prodrmao je za rame.
-         Sta je bre konju, sta me budiš?
-         Uzeleo sam te se ženo. Da mi daš mal‘ pizde.
-         Ljubiša, tri je ujutru. – rekla je I pogledala ga ispod oka.
-         Mal‘ samo.
Upalila je svetlo na noćnom stočiću, stavila naočare, otvorila časopis I zadigla spavaćicu. Leti nije nosila gaće. To joj je ostao fetiš iz srednjoškolskih dana.
-         Penji se!
Ljubiša je umočio, sa izrazom lica srećnog malog deteta. Njegova žena liznula je kažiprst i okrenula stranu u kojoj je kolumna mršavog klinca sa kioska. Zašto volim zimu? - glasio je naslov kolumne. Počela je pažljivo da čita. Povremeno bi joj se oteo uzdah.
Stojadinov gazda stigao je kući, živeo je sam. Uključio je računar I na internet izbacio snimak koji je snimio pre par sati. Snimak gde ženu njegovog direktora jebe u bulju, a zatim krupan plan kako joj svršava po faci. Počeškao se po bradi, otvorio flašu piva, ubacio kasetu u rekorder I pustio snimakCrvene Zvezde devedeset prve godine. To je bila dobra utakmica.
Debeli klinac je stigao kući, uključio komp, brljao po netu, I našao dobar homemade pornić. Poznat mu se činio glumac. Svukao je majcu, I počeo nezno da se pipa po grudima.



Pivo


Sedeli smo ispred prodavnice. Upržilo na jedno čet’r’es stepeni. Sedim sa tim čo’ekom, I pijemo pivo. A pivo ladno k’o zmijče.
- Je li mali, jel znaš ti bre koja je razlika izmedju katoličke i pravoslavne pičke?! A?
- Ne’am pojma, koja?
- E pa, vidiš... katolička je vertikalno, a pravoslavna horizontalno! I da znaš!(duga pauza) Ne jebe se djokom nego dupetom! (grok, pljuc) E! Živeli!
- Živeli!
(Srkkk) Matori je bio odrpan, neobrijan, sed, nosio je crveni kačket sa natpisom “ FAST “ labavo na glavi. Prodao bi ženu i ćerku za gajbu piva. U glavi mi je prolazila reklama za reklamom. Uvijek medju prijateljima. Poruka je u boci. Muskarci znaju zašto. Jedna je Bačka. I nikako mi nisu bili jasni oni metroseksualci sto reklamiraju pivo. Kao neke ribe se tu lože, vrte dupe, oni gledaju utakmicu, boli ih kurac, sujeverni muškarci, kurac - palac. Ovo je bre život.
- MILE!DOLAZI U KUĆU, JEBEM LI TI ‘ĆER DETE MAJKINO U PIČKU PIJANO! JEL ĆE PARE SAME DA SE NAPRAVU, JEBEM LI TI OCA ŠAŠAVOG! A?
Mile se sa tužnim izrazom lica pokupio i otišao u kuću. Znam da se samosažaljevao u tom trenutku.
- ‘bem ti žene
Promrljao je sebi u bradu.
Ja sam ostao sam, naručio od prodavačice koja ne zna šta je čips još jedno pivo, i povremeno mrzeo sve što je prošlo ulicom. Na kraju me je mrzelo da mrzim. Ostao sam pijan i ravnodušan. ŽIVELI!!!


 Pored pisanja pesama i kratkih priča Aleksa svira usnu harmoniku i  nastupa sa različitim bendovima u lokalnim i Beogradskim klubovima.


http://soundcloud.com/aleksa-novicic/road-house-bluez-u-prolazu

http://soundcloud.com/aleksa-novicic/just-a-gigolo

Ostali linkovi : 

10. 6. 2012.

Mijoslav Stevan Sredojević Polimski - Idejni tvorac festivala "Šumadijske metafore"



Mijoslav Stevan Sredojević Polimski (1927-1998) idejni je tvorac književnog festivala "Šumadijske metafore". Festival ove godine slavi četvrt veka postojanja. Ovaj pesnik je vodio i mladenovačko književno društvo "Prkos".
Objavio je više zbirki pesama , a o poeziji Polimskog govorili su između ostalih:  Ljubivoje Ršumović, Radojica Tautović, Radomir Andrić, Akademik Petar Vlahović, Banika Bojić i mnogi drugi književnici i kritičari.  


Pesnik Đuro Milekić u jednom pogovoru o Polimskom kaže: 
" Veoma mlad sa 14. godina, branio je svoje selo ( Vinicka, Prijepolje) od neprijatelja, da bi nastavio da breme celog Drugog svetskog rata iznosi po prostorima otadžbine. Na olatru otadžbine našla se i cela pesnikova porodica: Majka, Otac, Brat. Mijoslavljeva sudbina bila je surova. Duh ratnog vremena uzeo mu je i ćerku i sina - aktivnog oficira otadžbinske vojske. Iz njegove duše izviru pesme kojima želi da očuva od zaborava sva zla roda svoga.U skladu sa tim Milekić kaže i da je Polimski zahvaljujući "poetskoj vatri" nadživeo sopstvenu kataklizmu".



Preuranjena berba

Grožđe zri u vinogradima
zrna se pune suncem avgustovskim
a meni zima pod rebrima

Ko zna
u kome vremenu živim
u kojim slikama tražim
likove nasmejane

Grožđe zri u vinogradima
a moji čokoti već obrani.



Bezdanica

Sanjam brata kako se ruši
obe ruke
u čudnoj mreži
snagom kroti u svojoj duši
obesnog lava
koji reži

Ali ubicu još ne mogu
naći u snu u svom brlogu
i kad se javi
nema lica
san je ogromna
bezdanica.


Zmija

Čija je to zmija
što palaca
na naše ruke snene
prema Suncu
ispružene
čija se to zmija
oko naših duša
savija
čija je to zmija
u paprati
gde nas ostavi
bez zaštite
prerano mati.


( M.S.S.Polimski - iz zbirke pesama " Drugo bdenje " )

povezano: Šumadijske metafore

7. 6. 2012.

Dejan Aleksić "Jedino vetar" Promocija u Mladenovcu

Nagrada "Meša Selimović", koju su ustanovile "Večernje novosti" i Udruženje izdavača i knjižara Jugoslavije pre 24 godine, prošle godine dodeljena je Dejanu Aleksiću za knjigu pesama "Jedino vetar". Tim povodom U Centru za kulturu u Mladenovcu nedavno je održana promocija Aleksićeve zbirke pesama, na kojoj su pored autora govorili književni kritičar Dušan Stojković i Jelena Milović urednica programa u mladenovačkom Centru za kulturu.



Dejan Aleksić (rođen 1.maja 1972) je srpski književnik. Na književnu scenu stupa sredinom devedesetih, sa prvim objavljenim delom u 22. godini. Smatra se jednim od najznačajnijih književnih stvaralaca mlađe generacije. Njegove pesme su uvrštene u brojne zbornike i antologije, a prevođen je na engleski, nemački, norveški, bugarski, grčki, makedonski, mađarski, slovački, slovenački i rusinski jezik.
Živi u Kraljevu i radi kao urednik za poeziju u književnom časopisu Povelja.


TAMO GDE POČINJE SVET

Svet počinje sа druge strаne nаšeg znаnjа.
Recimo, tаmo gde jednа ubogа stаricа
potpаljuje vаtru štаmpom iz prošlog vekа.
U sumrаk, vetаr hlаdnim vokаlimа zаšivа vаzduh, 
i vrаne su nepomične poput rekvijemskih 
notа, štаmpаnih nа skeletu brezа.
Pomenemo li nа ovome mestu melаnholiju,
svet će odjeknuti prаzninom pod mаljevimа
nаšeg sirotog znаnjа. Stogа, nekа bude 
dа sumnjа i prizvoljnost uzele su mаhа
nаd nаšom nevinom željom dа svetа imа.

Jer, svet počinje sа druge strаne nаšeg znаnjа.

Tаmo, recimo, gde pospаni knjigovođа
zаveštаvа sаmoću аlgebаrskim аnđelimа.
Nа stolu, krаj hrpe rаčunа i poreskih šifаrа,
godinаmа stoji urаmljeni zаgrljаj njegove 
pokojne žene i ćerke kojа rаspliće tаjne boljeg 
životа, negde nа tužno dаlekom čvorištu 
meridijаnske mreže. Svetlo je slаbo, а oči 
umorne i svа je prilikа dа će noć biti dugi
eho sprаm zаtrаvljenih zidinа duše.
Odаvde, dаkle, mogаo je dа počne svet,
dа nemа nаnosа pretpostаvki. O sаmoći
i bolu, o kаlendаrimа i stаdu izbrojаnom pred sаn.

Jer, svet počinje sа druge strаne nаšeg znаnjа.

Moždа tаmo gde mlаdi pаroh odlаže jevаnđelje
posle službe u prаznoj seoskoj crkvici.
Ono mаlo preostаlih meštаnа posustаje u veri
ili je dаvno klonulo pod utegom sumnje. Ali obnoć
može se čuti kаko crkveni miš grickа
osu vаseljene. Užаd zа zvonа već su pojeli
njegovi preci, u vreme kаdа se još ukаzivаhu
čudа. Noćаs će biti oluje i zаklаćeno zvono 
oživeće u sopstvenoj utrobi. Ali suviše je 
stvаrnosti u glаdnim glаgolimа, suviše nаsleđenog
smislа u veri ili sumnji dа time zаpočeo bi svet.

Jer, svet počinje sа druge strаne nаšeg znаnjа.

A nа drugoj strаni nаšeg znаnjа leži običаn
oblutаk, čekаjući dа gа neko hitne u svet.
Ali ko će zаći u tаko duboku šumu,
krаj tаko hlаdne i mrаčne vode kojа zvezde
leči od slepilа?



TO DRVO

Može biti dа u svаkom od nаs
rаste po jedno sаmotno drvo,
sа čijih grаnа nepomično visi
prаznа ljuljаškа ili u krošnji
rđа žičаni skelet zmаjа.

Neko ime ili znаk, može biti,
zаrаstа u njegovoj kori, ili
rаste sа njim, kаo tihi tumor.

U olujne dаne, ono se drži 
grčevito zа jаlovinu nаših 
snovа. Potom, mirno kаo prorok,
dugo nа sebi nosi svetlu pređu
kišа koje nismo isplаkаli.

Moguće je dа to drvo zаtvаrа
mudre kružnice godovа izа
vremenа zа koje mislimo dа je
nаše. Stogа strepi nаd zimаmа
koje iznovа stižu, sа zvucimа
sekirа i prvim mršаvim vаtrаmа. 

Kаtkаdа zаželi dа proviri
grаnom ili pusti mаkаr senku
kroz krletku nаših rebаrа. 
To nаs trgne kаo kаkvа rаskošnа
idejа ili nаvаlа božаnskog
ushitа. Čovek je nаšаo sebe.

Potom čovek sklopi oči, а u njemu
ne prestаje pаdаnje lišćа.

Ali moždа o svemu tome trebа
tvrdo ćutаti. Moždа trebа poći
sаm nа ulicu, u šumu kojа hodа.
I kucnuti triput u drvo 
kаdа neko pohvаli nаm izgled.

Jer, može biti dа u svаkom od nаs
po jedno sаmotno drvo rаste.
I drhti dok čаvli zvezdа drže noć
i drvoseče pevаju o ljubаvi,
dole, u dаvno usnulom selu.

( Dejan Aleksić, iz zbirke pesama "Jedino vetar")